Da ne može biti pravičan ko nije čovječan potvrđuje životni i profesionalni put nekadašnjeg zamjenika opštinskog tužioca Julijane Durutović, po rođenju Tošković, koja iako duboko zagazila u desetu deceniju, i dalje sa istim žarom prati sva društvena zbivanja. Pravi je filantrop, uživa u dobru drugoga, i trudi se da to dobro pospješuje svojim činjenjima. Rado je ekipi ,,Dana” otvorila vrata svog doma u kojem živi sa ćerkom i unukom. Ova mudra starica, vedrog duha, besprekorno se prisjetila događaja koji su obilježili njen život.
Razgovor počinjemo tako što kaže da pomno prati sve što se tiče pravosuđa, kako domaćeg, tako i međunarodnog.
-Pratim koliko mogu dešavanja u društvu i kažem vam da je najgore stanje u zdravstvu i nažalost pravosuđu. Čujem da se ljudi stalno žale na sudove i tužioce. A nije ni čudo kad vidim ko sve obavlja te funkcije. Sadašnje sutkinje više računa vode o tome kako će izgledati u sudnici, nego kako će presuditi. Neke od njih sam i poznavala dok sam radila u tužilaštvu. Ranka Čarapić je bila pripravnik kada sam ja bila u tužilaštvu, imala je sve desetke, bila je poletna i nije joj bilo teško ni kafu da skuva. Prosperirala je, ali šta je uradila za to vrijeme dok je bila tužilac, nije ništa, baš kao ni Vesna Medenica- kaže Julijana Durutović.
Kako je kaže stanje u našem sudstvu se ne može uporediti sa stanjem koje je u toj oblasti vladalo u njeno vrijeme.
- Sud mora voditi računa da sudi po zakonu, da radi prioritetne predmete i da ih pravovremeno završava. U moje vrijeme pravosudni organi su bili bolji i efikasniji. Mi iz tužilaštva smo morali da rješavamo predmete najkasnije za 15 dana, nije se smjelo kasniti. To danas nije slučaj jer se važni predmeti godinama nerješavaju. Njihova rješavanja se odlažu iz godine u godinu. Evo, vi stalno pominjete ko je ubio Duška Jovanovića, toliko vremena niko nema da kaže ko je to uradio, e to meni smeta. Pratila sam na TV-u suđenje Slobodanu Miloševiću, on se sjajno branio. Njemu nije trebao nikakav advokat, njegovu odbranu sam sa uživanjem slušala- kazala je Durutović.
Osim u pravosuđu, Julijana, koliko može, prati i dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni. Najviše ju je zaboljela odluka vlasti da uvede sankcije Rusiji, a sa ništa manje simpatija gleda i na približavanje naše države NATO-u.
- Sramotno i nepojmljivo je naše uvođenje sankcija Rusiji, zemlji koja nas je vjekovima izdržavala dok smo bili gladni. Da nije bilo njih, nas i ostatak Evrope bi još dugi vremenski period terorisali nacisti. Okrećući se prema Zapadu, ova vlast pravi istu grešku koju je u starosti napravio i kralj Nikola. On je u najvećem dijelu svoje vladavine bio proruski orijentisan, da bi se pri kraju svoje ere okrenuo Zapadu i znate kako je onda završio. Tako će i ovi. Nadam se da neću dočekati živa taj dan kada ćemo mi pristupiti NATO paktu, onom istom savezu koji je mjesecima ubijao našu djecu- istakla je Julijana.
Iako je njen život bio isprepletan brojnim teš­kim trenucima, Julijana se radije sjeća djetinjstva koje je provela u Kolašinu. Njen otac Janko Tošković bio je, kaže, cjenjen i nadasve slobodouman čovjek.
-Moj otac je završio Bogoslovsko-učiteljsku školu, prvi u svojoj generaciji. Bio je učitelj u Kolašinu, da bi ga kralj Nikola kasnije postavio da predaje u Gimnaziji na Cetinju. Mnogo je učinio za Kolašin, pogotovo za škole. Tada se mnogo cijenila učiteljska profesija, učitelj je bio cjenjeniji više nego političar. Sada je to nezamislivo, svi hoće da se bave politikom, to nam je izgleda u krvi. U tri mandata bio je poslanik Narodne stranke, prvi put u vrijeme kralja Nikole, sa čijom politikom se nije baš slagao. Bavio se i novinarstvom, uređivao je časopis ,,Narodna misao”. Pred sam kraj života, sa 80 godina je na pisaćoj mašini otkucao knjigu ,,Memoari- Bilješke iz ustavne vladavine kralja Nikole od 1905. do 1918. godine”, koja je izdata 1974. godine- kaže Julijana Durutović.
Kao svoje najljepše iskustvo navodi period studiranja prava u Beogradu. Nakon završetka osnovne škole u Kolašinu i potom u Cetinju, odlučila je da upiše Pravni fakultet u Beogradu. Ta odluka je determinisala njen budući život. Sa sjetom se Julijana prisjeća svojih studentskih dana u srpskoj prestonici i za taj predratni period je vezuju najljepša sjećanja.
- To je bio najljepši period u mom životu. Pošla sam 1940. da studiram pravo u Beogradu, gdje sam završila jednu godinu. Jednostavno sam osjećala da je pravo moj poziv kojim želim da se bavim ubuduće. Iz predmeta koji su stubovi te nauke, kao što su rimsko, stvarno i obligaciono pravo, sam imala najbolje ocjene, devetke i desetke, a na druge nisam ni pazila mnogo- navela je Durutović.
S posebnim oduševljenjem, nakon 75 godina, govori Julijana o predavanjima poznatog srpskog pravnika i profesora Mihaila Konstantinovića.
- Konstantinović je bio divan profesor, predavao je stvarno i obligaciono pravo. To je bio fakultet i to su bili pravi profesori. Vi sada imate potpuno drugačiji sistem. Milo vam je otvorio mnogo fakulteta i omogućio da ih lakše završavate- kroz osmijeh je dodala Julijana Durutović.
Njeno idilično studiranje prekinuo je Drugi svjetski rat za koji ni sama ne zna kako je uspjela da preživi. Vratila se u rodni Kolašin i zajedno sa porodicom prolazila kroz ratne golgote. Život u ratnom periodu u Kolašinu bio neopisivo težak.
-To je bio najteži bratoubilački rat, zbog ideologije hoće otac sina da ubije, brat nasrće na brata. Ne ponovilo se nikad više! Kolašin je bio poznat po tim ideološkim trvenjima. Za vrijeme rata grad su čas kontrolisali partizani, čas četnici. Neko je to brojao, 33 puta u toku rata su se smjenjivale uprave. I bez stranih okupatora situacija je bila dovoljno nepodnošljiva. Živjelo se u teškim uslovima, bez hrane, da nije dobro rađao krompir ko zna kako bi bilo - s gorčinom se prisjeća Julijana.
Julijana, baš kao i njena porodica Tošković, znala je kojoj će se zaraćenoj strani priključiti.
-Moja porodice je pripadala partizanima. Za vrijeme rata ja sam bila u ženskoj četi koja je brojila 32 osobe. Ja sam pomagala ranjenicima, a bilo je i žena koje su tražile oružje da bi išle u borbu. Za vrijeme rata zatvarana sam zajedno sa skoro čitavom porodicom. U tim trenucima smo se plašili da će nas okupatori likvidirati ali su nas poslali u manastir Studenicu i tamo smo bili tri mjeseca. U Kolašin smo se vratili kada su Italijani otišli, međutim, onda su Njemci otvorali zatvore u kojima su slali i partizane i četnike. Ja sam tada morala da bježim i do kraja rata sam se krila kod rođaka u Donjoj Morači. Ta donjomoračka sela toliko su me prihvatila, to je nešto nezaboravno. Zahvaljujući tim ljudima, ja sam i dan danas živa- kazala je Durutović.
Nakon gorkih iskustava u ratu koje je uspjela da prebrodi, vraća se u Beograd i dovršava studije. Tamo se 1948. godine udala za Vasilija Durutovića, koji je u to vrijeme bio na funkciji tužioca u Beogradu. U Podgorici se doseljavaju 1952. godine kada su Vasilija službeno prebacili, u tada još nedovoljno razvijeni grad.
- Tada smo se preselili u Podgoricu koja je tada bila mjesto da bog sačuva. To je u početku bilo mučenje, bez vode i struje. Vodu smo donosili iz kanala i jarkova- prisjeća se Julijana.
Ostvarenje životnog sna, da se profesionalno bavi pravom, ostvarila je sa 46 godina kada je zasnovala radni odnos u tužilaštvu u Podgorici, u kojem je radila 20 godina.
- Ja sam kasno počela da radim, u međuvremenu sam rodila dvije ćerke, kojima sam se u potpunosti posvetila i nisam htjela da im išta fali dok ne porastu. Počela sam da radim 1964. godine u tužilaštvu, nakon što sam prethodno položila pravosudni ispit. Bila sam u početku pripravnica, i to najstarija jer su tu uglavnom radili mladi ljudi. A pripravnicima, pa i meni tada, davali su dosta predmeta.
Mnogo sam voljela krivično pravo i radila sam na tim slučajevima,a najviše sam voljela da idem na suđenja. Postala sam zamjenik tužioca i na toj poziciji ostala do penzije –kaže naša sagovornica.
Bojan KALEZIĆ


Filantrop za primjer

Baka Julijana svake godine od penzije odvaja sredstva i pomaže djeci bez roditeljske njege koja borave u domu ,,Mladost” u Bijeloj, kao i crkvi svetog Đorđa, manastiru Ostrog.
-To je moja obaveza. Posebno sam osjetljiva prema djeci bez roditeljskog staranja. Posjećivala sam dom ,,Mladost” u Bijeloj i razgovarala sam upravnicima i djecom. Sada zima ide i treba malo više da se da djeci, da bi imali šta da obuku- istakla je Durutović.


Uživa uz domaće humorističke serije

Svoje slobodno vrijeme Julijana voli da provodi gledajući domaće humorističke serije koje je relaksiraju.
- Oduvijek sam pratila naše humorističke serije, evo i dan danas samo njih gledam i uživam. Mada ih u poslednje vrijeme više slušam, nego gledam, jer mi je vid oslabio. Niko tako dobre humorističke serije ne može da napravi kao naši reditelji i da odglumi kao glumci s ovog područja. Danas se uglavnom puštaju ove strane serije koje nisu dobre, a mogu da naruše i oštete zdravlje, naročito mladih osoba- kazala je Durutović.


Ne misli na godine

Ima li recept za dugovječnost, pitali smo baku Julijanu, i dobili savjet.
-Od rođenja sam imala zdravstveni problem, šum na srcu, ali zahvaljujući dijeti sam ostala živa do sada. Doktori su se više brinuli o tome nego ja. Davno sam ušla u desetu deceniju, svi moji poznanici i vršnjaci su pomrli, a ja evo još živa. Ishrana i genetika su ključni za dugovječnost. Moj otac je živio 86 godina, kao i moja sestra koja je umrla u 101. godini- rekla je Durutović uz poruku starijim osobama da ne treba da misle mnogo o starosti, već da žive normalno i vode računa o zdravlju.